JD

Jovan Dučić: A Prominent Figure of Montenegrin Literature


==============================================

Full Name and Common Aliases

Jovan Dučić was a renowned poet, writer, and diplomat from Montenegro. His full name is often written as Jovan Dučić or João Dučić, reflecting his diverse cultural influences.

Birth and Death Dates

Born on June 13, 1874, in Nikšić, Montenegro, Jovan Dučić passed away on February 7, 1944. His life spanned a significant period of history, marked by the complexities of Balkan politics and the tumultuous events that shaped his homeland.

Nationality and Profession(s)

As a native of Montenegro, Dučić's nationality was deeply intertwined with his profession as a writer and poet. He also served as a diplomat, representing Montenegro in various international capacities.

Early Life and Background

Growing up in Nikšić, Jovan Dučić was exposed to the rich cultural heritage of his region. His early life was marked by an interest in literature and politics, laying the foundation for his future endeavors. The complexities of Balkan history during this period would later influence much of his work.

Major Accomplishments

Jovan Dučić's literary career was distinguished by numerous notable works, including poetry collections like Zaharije Apostol (1913) and Pjesme (1926). His contributions to Montenegrin literature were instrumental in shaping the country's cultural identity. As a diplomat, he played a crucial role in representing his nation's interests on the international stage.

Notable Works or Actions

Dučić's writing often reflected his deep connection to the natural world and the people of Montenegro. His poetry collection Zaharije Apostol is particularly notable for its vivid descriptions of life in rural Montenegro. Dučić was also a vocal advocate for his country's independence and sovereignty, actively participating in diplomatic efforts during World War I.

Impact and Legacy

Jovan Dučić's legacy extends far beyond the borders of Montenegro. His work has been translated into numerous languages, introducing readers worldwide to the beauty and complexities of Balkan culture. As a writer, diplomat, and advocate for his nation, he left an indelible mark on the history of his region.

Why They Are Widely Quoted or Remembered

Jovan Dučić is widely remembered for his insightful poetry, which captures the essence of Montenegrin identity and spirit. His writing continues to inspire readers with its vivid descriptions of nature, rich cultural heritage, and the resilience of his people in the face of adversity. As a diplomat, he played a pivotal role in shaping international relations during a tumultuous period in history.

Throughout his life and work, Jovan Dučić demonstrated an unwavering commitment to preserving and promoting the unique culture of Montenegro. His writing continues to serve as a testament to the enduring power of literature to inspire and connect people across borders and time.

Quotes by Jovan Dučić

Čovek se svaki dan za ponešto kaje što je učinio, što najčešće znači da čovek u izvesnom momentu bio nesposoban da savlada urođeno ludilo, i uradi ono što je najmanje želeo da uradi. Od stotinu stvari koje čovek uradi, on ih je najviše uradio u ludilu, ili u bunilu, ili bar slučajno, ali svakako najmanje promišljeno.
"
Čovek se svaki dan za ponešto kaje što je učinio, što najčešće znači da čovek u izvesnom momentu bio nesposoban da savlada urođeno ludilo, i uradi ono što je najmanje želeo da uradi. Od stotinu stvari koje čovek uradi, on ih je najviše uradio u ludilu, ili u bunilu, ili bar slučajno, ali svakako najmanje promišljeno.
Često sam govori sam sebi: "Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li boje bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onoga što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od toga svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne, više nego za razumom.
"
Često sam govori sam sebi: "Od onog što sam maločas izrekao, ne bi li boje bilo da sam prećutao bar polovinu? A od onoga što sam sada smislio da kažem, ne bi li bolje bilo da ništa od toga svega uopšte ne kažem, ili čak da izgovorim nešto sasvim protivno?" Na ovaj način je ovakvo kušanje samog sebe često i mene izvelo na pravi put, pošto čovek ide za strastima, koje su uvek budne, i navikama, koje su mehanički uvek aktivne, više nego za razumom.
Naše lepe reči su, odista, najkraći put ka uspehu u životu.
"
Naše lepe reči su, odista, najkraći put ka uspehu u životu.
Слобода, то је лудило; и само лудаци су слободни.
"
Слобода, то је лудило; и само лудаци су слободни.
Iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srci i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi i što ne vladaju sobom. Ima često i više plemenitosti da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.
"
Iskrenost ne znači reći sve što čovek misli, nego ne reći nikad ono što ne misli; a čak su najopasniji ljudi koji kažu sve što im je na srci i na pameti - što na umu to na drumu. Jer oni ne govore istinu ili zabludu zato što su iskreni, nego zato što su slabi i što ne vladaju sobom. Ima često i više plemenitosti da neke istine prećutimo, nego da ih otvoreno kažemo; a mnoge vam istine ljudi kažu ne iz dobrote da bi vam koristili nego iz cinizma da bi vas unizili.
Свака мржња је страх или завист. Мржња је најчешће страх, јер човек не мрзи, него само оног кога се боји.
"
Свака мржња је страх или завист. Мржња је најчешће страх, јер човек не мрзи, него само оног кога се боји.
Ipak je jedno nepobitno: nema prijateljstva bez srodnosti među dušama. Ne vezuju se ljudi samo zajednicom osećanja i ideja, nego i zajednicom ukusa i navika. Naš prijatelj je pomoćnik u svim namerama i naš pratilac u svim našim kretanjima. Ali otkud dolazi blaženstvo i duše i tela posle jednog sata provedenog s iskrenim prijateljem. To je najveća radost čula i misli; produženje i povećanje sebe; svoj eho i svoj odblesak; svoje drugo ja, koje opija i ohrabruje za sve mogućno i nemogućno.
"
Ipak je jedno nepobitno: nema prijateljstva bez srodnosti među dušama. Ne vezuju se ljudi samo zajednicom osećanja i ideja, nego i zajednicom ukusa i navika. Naš prijatelj je pomoćnik u svim namerama i naš pratilac u svim našim kretanjima. Ali otkud dolazi blaženstvo i duše i tela posle jednog sata provedenog s iskrenim prijateljem. To je najveća radost čula i misli; produženje i povećanje sebe; svoj eho i svoj odblesak; svoje drugo ja, koje opija i ohrabruje za sve mogućno i nemogućno.
Veliki uslov prijateljstva, to je ne tražiti blagodarnost za učinjene usluge.
"
Veliki uslov prijateljstva, to je ne tražiti blagodarnost za učinjene usluge.
Najveća je nesreća kad čovek mora staviti na probu svoje prijatelje. Treba imati snage i ne tražiti ih baš onda kad nam najvećma trebaju. Niko ne voli nesrećne, i svako izbegava uboge.
"
Najveća je nesreća kad čovek mora staviti na probu svoje prijatelje. Treba imati snage i ne tražiti ih baš onda kad nam najvećma trebaju. Niko ne voli nesrećne, i svako izbegava uboge.
Ništa uzvišenije nego govoriti s nekim slobodno kao sa samim sobom, i koji se raduje svakoj našoj sreći, i koji podnosi kao i mi sve naše nesreće.
"
Ništa uzvišenije nego govoriti s nekim slobodno kao sa samim sobom, i koji se raduje svakoj našoj sreći, i koji podnosi kao i mi sve naše nesreće.
Showing 1 to 10 of 21 results